
Objasnićemo princip rada Red Bullovog prednjeg krila.
Činjenica je, da je Red Bullov bolid jedan od najbolje razvijenih bolida na F1 gridu i da upravo on, u zadnjih par godina, diktira dinamiku razvoja. Aerodinamika bolida je u skaldu sa propisima skoro pa perfektna, ali i ostali delovi bolida su na istom nivou. Zato se pomno prati svaki potez ove ekipe, a svaki novi deo timovi kopiraju na svoj način, ali izgleda da RB7 ima još ponekih tajni koje nije lako otkriti.
Jedno od najjačih oružja ove ekipe je aerodinamika, a pogotovo prednji deo bolida. Prednje krilo koje ume da se spušta i podiže od zemlje unelo je dosta polemike među timove. Ono je podvrgnuto FIA testu, gde je jedna strana krila opterećena težinom od 100 kg, a ono se nije savilo više od 20 mm, što znači da je prošlo test.

Red Bullov bolid ima mnogo veće prijanjanje nego ostali bolidi, pa je tako moguće da Vettel i Webber, u nekim trenucima, voze sa otovrenim zadnjim krilom i u krivinama, što nije slučaj sa ostalim vozačima. Pošto je prednje krilo prošlo svoj test, izgleda da je u pitanju nešto drugo. Adrian Newey je tokom prošle godine ispitivao razne materijale i njihovu savitljivost, koje je iskoristio za pod bolida. Ti materijali i njihova elastična efikasnost, generišu i stvaraju određen potisak, tj Venturijev efekat, kojom se omogućava brže i jače izbacivanje vazduha kroz difuzor. Na taj način se podiže zadnji deo bolida, a spušta prednji. Možda je baš to bio uzrok, da prošle godine na VN Velike Britanije, baš Vettelu odpadne prednje krilo, i to baš na mestu gde se sastavlja sa šasijom, možda zbog jačeg opterećenja ili lošeg spoja.

Ovo je samo jedno od niza objašnjenja, na koje smo mogli da naiđemo, jer ovakva teorema objašnjava stabilnost prednjeg krila, koje uvek prolazi FIA-ine testove, a objašnjava i način na koji se ono spušta i menja aerokonfiguraciju bolida. Verovatno je ovo samo neka rupa u pravilima, koju je Red Bull prvi pronašao.